Ja sam američki liječnik koji je otišao u Gazu. Ono što sam vidio nije bio rat - bilo je uništenje.

Krajem siječnja napustio sam svoj dom u Virginiji, gdje radim kao plastični i rekonstruktivni kirurg, i pridružio se grupi liječnika i medicinskih sestara koji putuju u Egipat s humanitarnom grupom MedGlobal kako bi volontirali u Gazi. Radio sam u drugim ratnim zonama. Ali ono čemu sam svjedočio tijekom sljedećih 10 dana u Gazi nije bio rat - to je bilo uništenje. Najmanje 28.000 Palestinaca ubijeno je u izraelskom bombardiranju Gaze. Od Kaira, glavnog grada Egipta, vozili smo se 12 sati istočno do granice s Rafom. Prolazili smo kilometrima pored parkiranih kamiona humanitarne pomoći jer ih nije puštao u Gazu. Osim mog tima i drugih članova izaslanika iz Ujedinjenih naroda i Svjetske zdravstvene organizacije, tamo je bilo vrlo malo drugih. Ulazak u južnu Gazu 29. siječnja, kamo su mnogi pobjegli sa sjevera, činio se kao prve stranice distopijskog romana. Uši su nam bile utrnule od neprestanog zujanja, kako su mi rekli, nadzornih dronova koji neprestano kruže. Naše je nosove nagrizao smrad 1 milijuna raseljenih ljudi koji žive u neposrednoj blizini bez odgovarajućih sanitarnih uvjeta. Pogled nam se izgubio u moru šatora. Odsjeli smo u pansionu u Rafi. Naša prva noć bila je hladna i mnogi od nas nisu mogli spavati. Stajali smo na balkonu slušajući bombe i gledajući dim kako se diže iz Khan Yunisa. Jednom su prilikom nekolicinu djece, sva u dobi od 5 do 8 godina, roditelji odnijeli na hitnu. Svi su imali pojedinačne snajperske hice u glavu. Ove obitelji su se vraćale svojim domovima u Khan Yunisu, oko 2,5 milje udaljenom od…   bolnice, nakon što su se izraelski tenkovi povukli. Ali snajperisti su očito ostali. Nijedno od te djece nije preživjelo. Posljednjeg dana, dok sam se vraćao u gostinjsku kuću u kojoj su mještani znali da odsjedaju stranci, dotrčao je mladić i pružio mi mali dar. Bila je to stijena s plaže, s natpisom na arapskom ispisanim markerom: “Iz Gaze, s ljubavlju, unatoč boli”. Dok sam stajao na balkonu i posljednji put gledao u Rafah, mogli smo čuti dronove, bombardiranja i rafale iz mitraljeza, ali ovaj put nešto je bilo drugačije: zvukovi su bili glasniji, eksplozije bliže. Ovog su tjedna izraelske snage izvršile raciju u još jednoj velikoj bolnici u Gazi i planiraju kopnenu ofenzivu u Rafi. Osjećam se nevjerojatno krivim što sam mogao otići dok su milijuni prisiljeni trpjeti noćnu moru u Gazi. Kao Amerikanac, mislim na naše dolare poreza koji plaćaju oružje kojim su vjerojatno ozlijeđeni moji pacijenti tamo. Već protjerani iz svojih domova, ovi ljudi nemaju se kamo okrenuti.